A gdje si sad,kada pravim putem idem ja !!

U dusi sam dijete koje ne zna mrziti,u životu sam putnik koji uvijek pronađe pogresan put,a u stvarnosti sam budala koja uzalud VOLI...
Zašto te sanjam,zašto se budim,
opraštam svima,a sebi sudim,
Zašto te nedam zaboravu,
ako je moje srce u pravu?
Zašto sudim sebi za stvari koje nisam napravila,stvari na koje ne mogu utjecati a sto je s tobom? sjećaš li me se? neznam da li je to vazno? neznam.možda jest.
volim te?....mrzim te?
kad bih te barem mogla mrziti,kad bih se barem razocarala u tebe,uvjerila svojim očima da je istina ono sto ljudi govore,a što ako se uvjerim da je laž?

i zašto pisem ovo,kad znam da ti to nikada nećeš procitati?
zašto mi ruka drhti i zašto mi se suza spušta niz lice?
zar ja ne zaslužujem malo istinske sreće?
ne nisam sretna,slomljena sam,u rukama držim slomljeno srce ali opet osmjeh je na licu mom.Osmjeh? ne bih rekla.... to je samo maska.ja sam samo jedan od onih klaunova koji uveseljavaju druge ljude,ali kad navečer obrišu šminku sa svoga lica,ostaje samo tužno lice,vidi se tuga!
Što bi bilo da ja obrišem šminku sa svoga lica,bi li primjetio? ili bi samo prošao kraj mene?
Kako bi htjela da sam ponovo ona mala djevojčica,jer slomljena koljena zarastu mnogo brže nego slomljeno srce!
Zašto se mučim?pitam se često.vjerujem da se sve dešava sa razlogom ali zašto ja nikako ne mogu pronaci taj razlog?
Vrijeme liječi sve?pa već je proslo toliko vremena,ali moja rana još nije izliječena,sasvim suprotno ona raste iz dana u dan i peče sve više!doma sam... možda zato boli...imam te tako blizu a opet tako si mi daleko.,
Zašto ja ne mogu biti ona ledena kraljica bez osjećaja,tada bi mi sve bilo ravno,ništa me nebi boljelo,nitko mi nebi slomio srce.Pucam kao staklo,razbijam se u komadiće,svakim danom sve višse,pitanje je vremena koliko ću još izdržati.sve bih dala za 5 minuta istinske sreće... baš sve...